Povijest i kultura Čembe
Čemba ima 8000 ljet staru i bogatu povijest i kulturu. Krajina broji med regije u južnom Gradišću koje su bile jur naseljene u najranije vrime. Nalazi iz Strarije željezne dobe svidoču da su ljudi u ovoj krajini dobrim djelom mogli dostignuti veliko dobrostanje. Poljodjelstvo i gajenje blaga je osiguralo ovo dobrostanje nekoliko stoljeć dugo. Zvanaredno bogatstvo su u Čembi dostignuli u Halštatskoj dobi takozvani „Željezni baroni“taljenjem željeza i prodavanjem ovoga metala kojega su u onu dob novo pronašli. Ostatki i svidoki ondašnjega bogatstva su još danas već od 200 starih grobov/humkov – djelomično veliki nasipani grobi koje su željezni baroni dali izgraditi.
Povijest Čembe je jako dugo bila odlučno odredjena situacijom na granici. Selo je po prvi put pismeno imenovano 1244. Ljeta u povelji kralja Bele IV. Kralj Bela IV. je u toj povelji zapisao da daruje stari grad Ovar na potoku Pinki gospodarom u Čembi da bi izgradili ov grad. U povelji su opisane granice prema susjedskim selam.
Turski napadaji su ugrožili i zničili ovu krajinu u 16. stoljeću. Tako je došlo do naseljenja ove granične pokrajine hrvatskimi seljaki iz Zapadne Slavonije koji su selo opet izgradili. Vlastelini, zemljišni gospodari od obitelji Batthány su bili vlasniki sela. Prepisali su jednostavnim seljakom
plaćanje visokih dać. U slučaju da poljodjelstvo nije doneslo dost urodje da su se mogle zasititi gladne obitelji je bila posljedica odseljenje ljudi iz sela. Položaj na mrtvoj granici u zadnji desetljeći nije omogućio veče dobrostanje za stanovničtvo. Stopr sada, po padu željeznoga zastora na državnoj granici i pristupom Austrije Europskoj uniji se more Čemba opet ufati u novo dobrostanje i daljnji napredak.
Početki sela
Prema pronajdenim nalazom starih sikir iz Starije željezne dobe se more datirati početak života ovde. Kroz 8000 ljet dugo je naselje ove krajine oko Čembe dobro dokumentirano brojnimi nalazi.
Posebnu važnost je povijest Čembe dostigla u Starijoj željeznoj dobi od ljeta 750 pr. Kr.
Onda je pronajden novi metal željezo, stanovniki su ovo željezo mogli najti u okolici, talili su je i je prodavali. Tako su bogati željezni baroni odlučivali o povijesti ove regije. Danas o ovoj dobi još svidoču dijelom neistraženi stari grobi. Oni predstavljaju veliku povjesnu vridnost.
U Keltskoj dobi oko 400. pr. Kr. u Rimljanskoj carskoj dobi je intenzivno poljodjelstvo i gajenje blaga osiguralo dobrostanje. Čemba je ležala na rubu najvažnije tržne ceste – tkzv. Jantarske ceste – i u blizini novo osnovanoga rimskoga grada Sambotel. Ovo je bila prednost za dostignuće bogatstva.
Intenzivno obdjelivanje polja je kroz stoljeća do danas bilko odlučno za položaj stanovničtva.
Po buna seobe narodov s bezbrojnimi napadaji i zničenji je selo Čemba došlo kot ugarsko selo u miran period povijesti. Za selo je bila situacija nimške kolonijalizacije na hasan i selo je postalo duplim selom.
U Velikoj Čembi, u još danas postojećem selu, su živili seljaki. Oko jedan kilometar odaljeno se je nalazila Mala Čemba. Ovde su stanovali plemići.
Po prvi put je selo imenovano u jednoj povelji kralja Bele IV. iz 1244. ljeta. Povelja sadržava darovanje staroga grada Ovar na potoku Pinki gospodarom Čembe-Chem s nalogom da oni grad na novo izgradu. U okviru općenitoga pojasa oko grada bi to bila važna granica za obranu protiv Štajerom.
U toku turskih napadov 1532. pri Kisegu bišu Čemba i okolišna sela potpuno zničena i spljačkana. U prazne hiže su vlasniki Čembe, obitelj Batthyány, vjerojatno jur 1543. ljeta naselili hrvatke seljake iz Zapadne Slavonije. Tim je Čemba postala hrvatsko selo i je ostala uz ugarska i nimška sela hrvatski jezični otok.
Čim su vlasniki sela preuzeli protestantsku vjeru i prema geslu „Cuius regio eius religio“ (čija je zemlja toga je i religija – ljudi preuzimlju vjeru gospodarov) je i Čemba postala protestantsko selo i je tako protiv volje stanovničtva ostalo kroz nekolika desetljeća.
Sudbinu Čembe je uvijek odlučivao i položaj na granici. Posebno odlučna u negativnom smislu je bila odluka mirodavnih sil po Drugom svitskom boju. Neposredno susjedska hrvatska sela su odlukom za državnu granicu bila otkinuta od sela Čembe. Mnogi stanovniki su se iz gospodarstvenih uzrokov odselili u Kanadu ili Ameriku. Broj stanovnikov je postepeno od 720 1900. ljeta pao na 310 u ljetu 2005. Posljedica je bila revolucionarna promjena seoske strukture. 1972. napušćena je samostalna općina Čemba, osnovana je veleopćina Čajta. Stopr 1996. ljeta postane Čemba lučenjem od veleopćine opet samostalna općina. Selo se je opet moglo početi razvijati na svoj način.
Pristup Austrije Europskoj uniji i pad Željeznoga zastora peljao je Čembu opet van iz položaja na mrtvoj granici i otvorio šansu za mogućnost novoga razvitka.
Obliki hiž
U Čembi stoju hiže u redu uz ravnu, dugu cestu kroz selo u dniki uz potok Edelbach. U gradjevinskom stilu hiž vidimo elemente ugarske, hrvatske i nimške gradjevinske kulture.
Razvitak stila seljačkih hiž u južnom Gradišću je usko povezan s tipom gradjenja seoskih crikav u 19. stoljeću. Do konca 18. stoljeća nije bilo od kamena zgradjenih hiž. Hiže su bile pokrite župom i bile su počvršćene limezi i zidane blatom i ilovačom. I zidine su bile sastavljene od cigal od ilovače ili“secane“ ilovače. Ilovača je bila pomišana s grančicami od
borovice. Ovom masom se je napunilo prazno mjesto med postavnimi, počvršćenimi daskami. Konačno je bilo potribno ilovaču dobro zgaziti da postane dosta čvrsta. U otvorenom muzeju u Tarči (Bad Tatzmannsdorf) se moru viditi tipi ovakovh hiž.
Mnogo puta je bio velik oganj poticaj da su ljudi morali zgraditi nove hiže. Nove hiže su bile zgradjene od kamena i pokrite ciglami. Postoji mišljenje da je arhitekt Melchior Hefele u svoji plani za novu izgradnju pogorenoga predgrada Sambotela Perint pronašao tip zapadnougarske seljačke hiže i da je tim suoblikovao ukupni izgled sela.
Na strani dvora su za obranu pred godinom i vjetrom u dužini mnogokrat postavne terase ili hodniki istoga izgleda kot je vidimo u crikva osebito u oblikovanju emporov:
Na stupi toskanskoga tipa ležu arkade, u hodniki vidimo svode s lipim nakitnim štukom.
Očividno je da ov tip hiž i dvorov pretežno stoji u seli oko Borte gdje su stanovali ugarski niski plemići. Misli se da je ov tip bio simbol za pokazanje važnosti stanovnikov ove hiže. Morebit su slobodni seljaki tim da izgradu dvore s arkadami kanili pokazati da su člani višega sloja u selu. Kopirali su tako gospodarske dvorce iz 17. stoljeća. Od onda se je ov način gradjenja brzo proširio i u nimški i hrvatski seli.
Tipično za Čembu je da su hiže pretežno obrnute prema cesti i na obdavi strani imaju strihu.
I dugi dvori su posebna karakteristika seoskoga oblika. Hiže s broji 4 – 7,61-63, 111, 112 i 142, koje na žalost većim dijelom već ne postoju, su
imale na najprnjoj strani elemente secesije i nakitni štuk iz kasne klasicistične dobe. Obnovljenjem su se ove posebnosti po času izgubile.
Danas su med starimi hižami zgradjene moderne prema stilu našega vrimena. Nove hiže se djelomično gradu izvan sela. Lipe, stare hiže sve već kupuju ljudi koji se doselu iz grada,
dokle se naši ljudi trudu da selo modernim stilom gradnje nadovežu današnjemu vrimenu.
